Čak i ako nikada niste čuli za izraz „proksemika“, sigurno imate određeno shvaćanje tog pojma ako ste se ikada susreli s osobama koje se previše približe dok pričaju. Oni ljudi koji dođu baš neugodno blizu. Naravno, postoje nepisana socijalna pravila koja diktiraju koliko se blizu ili daleko trebamo fizički pozicionirati. S obzirom da te norme utječu na to kako radimo jedni s drugima, vrijedilo bi pobliže ih proučiti. Kao i određena istraživanja provedena na temu proksemike.

 

Proksemika, ukratko

Proksemika je kako razmišljamo o i kako se krećemo u prostoru. Pojam je skovao kulturni antropolog Edward T. Hall koji se općenito smatra ocem proučavanja osobnog prostora.

Hall je provodio ekstenzivna istraživanja o ljudskom korištenju prostora u gradovima i uredima. Prostor je kategorizirao u četiri tipa. Viša specijalistica za istraživanja za Haworthov laboratorij ljudskog učinka, Beck Johnson, pomoći će nam objasniti ih.

 

4 tipa prostora

1. Javna udaljenost
   „Javna je udaljenost kada smo toliko daleko od nekoga da bismo trebali podići glas kako bi nas mogli čuti“, kaže Beck. Hall je tvrdio da ova udaljenost počinje 12 stopa (3,6 m) od osobe. Na ovoj udaljenosti osoba na oprezu može defenzivno reagirati u slučaju ugroze. Sitniji detalji kože i očiju nisu vidljivi, a izražavanje tako daleko postaje više formalno.
2. Socijalna udaljenost
   „Socijalna je udaljenost kada smo dovoljno daleko da možemo čuti osobu s kojom razgovaramo ali nismo dovoljno blizu da se možemo dodirnuti“, kaže Beck. Ovu se zonu shvaća kao udaljenost na kojoj nitko ne dira ili očekuje da će dodirnuti drugoga, osim u slučaju namjerno uloženog truda.
3. Osobni prostor
   „Ako mogu posegnuti i dodirnuti Vas bez problema, to znači da smo u osobnom prostoru“, kaže Beck.
4. Intimni prostor
   „Bliže od toga je intimni prostor – to je situacija u kojoj bi se dodirivali na više mjesta“, zaključuje.

 

 

Percepcija prostora i uloga kulture

Prema Hallu, naš doživljaj prostora sinteza je mnogih osjetilnih percepcija: vizualno, auditorno, kinestetički, mirisno i termalno. Uz to, naši doživljaji oblikovani su uzorcima naše kulture.

„Jedna od stvari koju treba zapamtiti kada razmišljamo o proksemici je to da je stvarna udaljenost između javnog, osobnog i intimnog prostora ukorijenjena u širu kulturu“ naglašava Beck. „Međutim, ti su prostori relativni. U zapadnim kulturama prevladava doživljaj dosta velikog osobnog prostora. U drugim kulturama taj osobni prostor može se malo smanjiti.

Idemo pogledati nekoliko tih kulturnih razlika.

U jednom objavljenom istraživanju koje je uspoređivalo interpersonalne udaljenosti širom svijeta, istraživači su otkrili da ljudi u toplijim zemljama preferiraju manju udaljenost od stranaca u usporedbi s ljudima koji žive na hladnijim mjestima. Zapravo, ova je tendencija čak uočena unutar samog SAD-a, gdje su ljudi na toplijim zemljopisnim širinama pokazali bliskije ponašanje s više dodira od onih koji su živjeli u hladnijim klimama, prema „Jurnal od Cross-Cultural Psychology“.

U SAD-u intimni je prostor najčešće dijeljen samo između parova i članova obitelji. Čak i kada stoje u gužvi i dugačkom redu Amerikanci među sobom održavaju nevidljivi balon. Kontrast im čine Kinezi, koji percipiraju previše prostora između prijatelja kao problem. Nije neuobičajeno za muškarce da si stave ruke oko ramena, kao ni za žene da hodaju držeći se za ruke. U javnosti su Kinezi naviknuti biti mnogo bliži jedni drugima, čak i ulaziti u intimni prostor, tvrdi jedno istraživanje koje je analiziralo proksemiku između Amerikanaca i Kineza.

 

Proksemika na radnom mjestu

Kako bi ilustrirali djelovanje proksemike na radnom mjestu, Beck spominje ovaj primjer: „Obično kad imate trosjed on sadrži tri jastuka i obično vidite samo dvije osobe koje na njemu sjede. Zašto nitko ne sjedi u sredini? Zato što bi se tada osjećali neugodno – osjećali biste kao da ulazite u tuđi prostor.“

Kako bi uklonili neugodnost velike praznine na trosjedu Haworthov je tim za sjedala razvio „Cabana Lounge“. Razmišljajte o njemu kao o principu Zlatokose: ne prevelik, ne premalen – baš kakav treba biti.

„Stvarajući dizajn kojeg čine dva i pol sjedala, postigli su efikasnost u smislu podnog prostora istovremeno ostavljajući dovoljno međuprostora kako bi ljudi mogli sjediti bez osjećaja kršenja osobnog ili intimnog prostora,“ kaže Beck. „Dodavanjem nečega nalik na stol stvaraju barijeru između osoba, što čini razgovor licem u lice ugodnijim iako su osobe toliko blizu da bi mogle posegnuti i dotaknuti se bez ikakvih problema.“

Povezujući ljude s drugima u manju udaljenost – ali ne toliko blizu da bude neugodno ili prijeteće – salonska rješenja poput „Cabana Lounge“ mogu razviti osjećaje povjerenja i duh suradnje. Osiguravanje „mojih“ i „naših“ prostora u radnoj okolini poboljšava udobnost zaposlenika kao i njihovo blagostanje.

„Stvarna udaljenost između javnog, osobnog i intimnog prostora ukorijenjena je u širu kulturu. Međutim, ti su prostori relativni. U zapadnim kulturama prevladava doživljaj dosta velikog osobnog prostora.“

– Beck Johnson, viša specijalistica za istraživanja u Haworthu

Autor: Haworth, Inc.